Search
  • Mirza Humo

Mračni turizam - Černobil i Pripyat

Mračni turizam je specifičan oblik turizma za socio-psihološke turiste čija je svrha putovanja posjeta mjesta vezanih za historiju, rat, stradanja i slično. Mračni turizam i nije najbolji naziv za ovaj specifičan oblik turizma, zbog njegove svijetle strane u ekonomskom smislu, s obzirom na to da omogućuje ekonomske prihode i ekonomski razvoj. Sigurno je da je posjeta Černobilu izuzetno korisna, poučna, zanimljiva zato što govori puno više od serije, filma i dokumentarca. Nikakav oblik priče o Černobilu ne može zamjeniti iskustvo posjetom Černobila. Od samog početka nije ni bilo sumnje da sami možemo pristupiti zabranjenoj zoni Černobil. Niko ne može sam pristupiti takvom mjestu. Morali smo naći nekog iz neke agencije da nas uvede u zabranjenu zonu, Černobil, mjesto za koje se smatra najopasnijim u čitavom svijetu. Svoje mjesto smo rezervisali 14. dana pred posjetu i platili smo 58€ po osobi. U cijenu je uračunat prevoz i vodič. Dodatno se može platiti ručak, gangerov brojač, zaštitno odjelo, maska što je beskorisno i bespotrebno. U petak ujutru u 7 sati smo se našli u centru Kijeva, te smo razgovarali o pravilima i sigurnosti. Krenuli smo u 8 ujutro. S nama je bilo još 16 ljudi u minibusu. Vožnja je trajala dva sata. Klima nas je fino hladila. Da bi put prošao brže, na TV ekranu u minibusu smo pratili stare arhivske snimke i slike s ulica Černobila. Pred ulazak u zonu smo potpisali ulazak na svoju odgovornost i prošli par kontrola gdje su vojnici pregledali naše dokumente. Posjet je trajao 6 sati. Zonu smo morali napustiti prije 17 h. Ne znam zašto, ali takva su pravila. 26.4.1986 godine oko 1:30 iza ponoći eksplodirala je nuklearna elektrana, jer su neoubčeni radnici probali pridonijeti uštedi električne energije. Reaktor je eksplodirao i vatra je izbila na vrhu reaktora. Radioaktivni oblaci su se proširili do Grčke i Švedske. Vlastima je trebalo čitav dan da shvate uzrok nesreće. Tri dana su skrivali nesreću. Šveđani su prvi primjetili radioaktivni oblak i reagirali. Tako se sve saznalo. Francuzi su negirali radioaktivnost u svojoj državi. Ni danas ne priznaju. Trudnice u Bjelorusiji su najviše osjetile posljedice. Rađale su djecu prije vremena s poremećajima. U Italiji se nije smjelo konzumirati svježe mlijeko i jaja. U Rumunjskoj su se žalili da djeca naglo masovno umiru. Na prostorima današenje BiH u bivšoj Jugoslaviji se nije smio iznositi veš na balkon, niti otvarati prozori, te je dugo padala kiša. Sovjetske vlasti su poslale robote koji su na krovu reaktora 4 čistili radijaciju. Nakon nekog vremena, na neki način su shvatili da roboti ne mogu raditi kvalitetno, jer na njih utječe velika radijacija, pa su poslali 4000 ljudi u akciju čišćenja. Više od 2000 njih je umrlo. Da nije bilo tih nepoznatih heroja, danas bi čitava Evropa bila pusta zabranjena zona. Svi u zoni Černobila su morali napustiti svoje domove i ubrzo je napravljen sarkofag oko 4 reaktora koji spriječava širenje radijacije, a obnovljen je 2016 godine. Pored reaktora je uzdignut spomenik poginulim radnicima na elektrani. Trenutno je u centru Černobila popunjeno par zgrada u kojem žive radnici nuklearne elektrane. Nisam siguran da li su svi stanovi u zgradi naseljeni. Domaće stanovništvo koristi autobus kao prevozno sredstvo od stambene zgrade do radnog mjesta, i obrnuto, naravno. Niko ne ide puno okolo pješke. Radnici u stambenim objektima i na elektrani se smjenjuju svakih pola godine, radi zdravstvenih sigurnosnih razloga. Nijedna osoba se ne smije zadržati u zoni više od pola godine. Neki u nju ulaze ilegalnim tajnim putevima, radi istraživanja prošlosti i ilegalnih poslova. Davno napušteni grad duhova, Pripyat, osnovan je 1970. sa svrhom smještaja porodica uposlenih iz nuklearnih elektrana u centru grada Černobila. Bio je to sasvim normalan grad koji se širio u smislu objekata, privede i populacije. Prosječna starosna dob stanovnika bila je 26 godina. Do trenutka nesreće u Pripyatu je tu živjelo 43000 ljudi. Stanovnici su čekali 3 dana na evakuaciju poslije nesreće. Žene i djeca su do evakuacije koristili zabavni park. On je trebao biti otvoren 1.5.1986. godine za prvomajski praznik. Nikad se nije otvorio. Seljani su živjeli u 94 sela koja su morali napustiti. To odnosilo i na sve stanovnike zone. Većina ih se nije vratila. Kad su svi napuštali domove, mislili su da je počeo rat i da su protjerani, jer nisu znali zašto i od čega bježe. U selu Lisa je bila starija dama koja se prva vratila na svoju odgovornost nakon nesreće. Lisa znači šumska oblast, a dama je umrla 2016. godine od starosti. To je najveće selo u Černobilskoj zoni i jedino selo koje je moguće za posjetiti, jer su u ceste prohodne i čistili su se, dok je starija dama bila živa, inače se ne bi mogla kretati. Pljačkaši su iskoristili


Mračni turizam je specifičan oblik turizma za socio-psihološke turiste čija je svrha putovanja posjeta mjesta vezanih za historiju, rat, stradanja i slično. Mračni turizam i nije najbolji naziv za ovaj specifičan oblik turizma, zbog njegove svijetle strane u ekonomskom smislu, s obzirom na to da omogućuje ekonomske prihode i ekonomski razvoj. Sigurno je da je posjeta Černobilu izuzetno korisna, poučna, zanimljiva zato što govori puno više od serije, filma i dokumentarca. Nikakav oblik priče o Černobilu ne može zamjeniti iskustvo posjetom Černobila. Od samog početka nije ni bilo sumnje da sami možemo pristupiti zabranjenoj zoni Černobil. Niko ne može sam pristupiti takvom mjestu. Morali smo naći nekog iz neke agencije da nas uvede u zabranjenu zonu, Černobil, mjesto za koje se smatra najopasnijim u čitavom svijetu. Svoje mjesto smo rezervisali 14. dana pred posjetu i platili smo 58€ po osobi. U cijenu je uračunat prevoz i vodič. Dodatno se može platiti ručak, gangerov brojač, zaštitno odjelo, maska što je beskorisno i bespotrebno. U petak ujutru u 7 sati smo se našli u centru Kijeva, te smo razgovarali o pravilima i sigurnosti. Krenuli smo u 8 ujutro. S nama je bilo još 16 ljudi u minibusu. Vožnja je trajala dva sata. Klima nas je fino hladila. Da bi put prošao brže, na TV ekranu u minibusu smo pratili stare arhivske snimke i slike s ulica Černobila. Pred ulazak u zonu smo potpisali ulazak na svoju odgovornost i prošli par kontrola gdje su vojnici pregledali naše dokumente. Posjet je trajao 6 sati. Zonu smo morali napustiti prije 17 h. Ne znam zašto, ali takva su pravila. Pitam se da li sam jedini Mostarac koji je ikad bio u Černobilu. 26.4.1986 godine oko 1:30 iza ponoći eksplodirala je nuklearna elektrana, jer su neoubčeni radnici probali pridonijeti uštedi električne energije. Reaktor je eksplodirao i vatra je izbila na vrhu reaktora. Radioaktivni oblaci su se proširili do Grčke i Švedske. Vlastima je trebalo čitav dan da shvate uzrok nesreće. Tri dana su skrivali nesreću. Šveđani su prvi primjetili radioaktivni oblak i reagirali. Tako se sve saznalo. Francuzi su negirali radioaktivnost u svojoj državi. Ni danas ne priznaju. Trudnice u Bjelorusiji su najviše osjetile posljedice. Rađale su djecu prije vremena s poremećajima. U Italiji se nije smjelo konzumirati svježe mlijeko i jaja. U Rumunjskoj su se žalili da djeca naglo masovno umiru. Na prostorima današenje BiH u bivšoj Jugoslaviji se nije smio iznositi veš na balkon, niti otvarati prozori, te je dugo padala kiša. Sovjetske vlasti su poslale robote koji su na krovu reaktora 4 čistili radijaciju. Nakon nekog vremena, na neki način su shvatili da roboti ne mogu raditi kvalitetno, jer na njih utječe velika radijacija, pa su poslali 4000 ljudi u akciju čišćenja. Više od 2000 njih je umrlo. Da nije bilo tih nepoznatih heroja, danas bi čitava Evropa bila pusta zabranjena zona. Svi u zoni Černobila su morali napustiti svoje domove i ubrzo je napravljen sarkofag oko 4 reaktora koji spriječava širenje radijacije, a obnovljen je 2016 godine. Pored reaktora je uzdignut spomenik poginulim radnicima na elektrani. Trenutno je u centru Černobila popunjeno par zgrada u kojem žive radnici nuklearne elektrane. Nisam siguran da li su svi stanovi u zgradi naseljeni. Domaće stanovništvo koristi autobus kao prevozno sredstvo od stambene zgrade do radnog mjesta, i obrnuto, naravno. Niko ne ide puno okolo pješke. Radnici u stambenim objektima i na elektrani se smjenjuju svakih pola godine, radi zdravstvenih sigurnosnih razloga. Nijedna osoba se ne smije zadržati u zoni više od pola godine. Neki u nju ulaze ilegalnim tajnim putevima, radi istraživanja prošlosti i ilegalnih poslova. Davno napušteni grad duhova, Pripyat, osnovan je 1970. sa svrhom smještaja porodica uposlenih iz nuklearnih elektrana u centru grada Černobila. Bio je to sasvim normalan grad koji se širio u smislu objekata, privede i populacije. Prosječna starosna dob stanovnika bila je 26 godina. Do trenutka nesreće u Pripyatu je tu živjelo 43000 ljudi. Stanovnici su čekali 3 dana na evakuaciju poslije nesreće. Žene i djeca su do evakuacije koristili zabavni park. On je trebao biti otvoren 1.5.1986 godine za prvomajski praznik. Nikad se nije otvorio. Seljani su živjeli u 94 sela koja su morali napustiti. To odnosilo i na sve stanovnike zone. Većina ih se nije vratila. Kad su svi napuštali domove, mislili su da je počeo rat i da su protjerani, jer nisu znali zašto i od čega bježe. U selu Lisa je bila starija dama koja se prva vratila na svoju odgovornost nakon nesreće. Lisa znači šumska oblast, a dama je umrla 2016. godine od starosti. To je najveće selo u Černobilskoj zoni i jedino selo koje je moguće za posjetiti, jer su u ceste prohodne i čistili su se, dok je starija dama bila živa, inače se ne bi mogla kretati. Pljačkaši su iskoristili


Stranica je namjenjena putnicima, ljubiteljima putovanja, turistima iz regije, turističkim radnicima iz regije, menadžerima turizma iz regije i svima koje traže ideje za putovanja, te iskustva s putovanja iz prve ruke. Stranica je turističkog info karaktera i, nakon dugogodišnjeg osmišljavanja izgleda, te dugogodišnjeg istraživanja terena, osposobljena je 27.9.2019. godine u 9:00h. Autor stranice je dugogodišnji menadžer turizma, Mirza Humo.

The site is for travelers, travelholics, tourists from the region, tourism workers from the region, tourism managers from the region and anyone looking for first-hand travel experiences. The site has tourist info character and, after many years of designing the layout, as well as many years of exploring the terrain, was enabled on 29.9.2019. at 9: 00 a.m. The author of the site is tourism manager, Mirza Humo.